Elektromagnetni pogon – Budućnost koja je počela?
2015-12-11
     Krajem oktobra, inženjeri NASA-e su objavili rezultate novih testiranja elektromagnetnog pogona, za koji veruju da će u budućnosti omogućiti putovanja do udaljenih delova svemira za veoma kratko vreme.
 

Elektromagnetni pogon koji prkosi klasičnim zakonima fizike
 
 
    Ovaj bezgorivni pogon je konstruisan tako da odbija mikrotalase, što se kosi sa savremenim zakonima fizike. Pol Marč, jedan od rukovodilaca ovog projekta, objašnjava ovaj fenomen ugradnjom magnetnog prigušivaca, čija je uloga da redukuje zalutala magnetna polja.
 
 
Magnetni prigusivač smanjuje zalutala magnetna polja u vakuumskoj komori
 
 
     Prethodne simulacije elektromagnetnog pogona su izvedene u uslovima gravitacije, što je naišlo na kritike naučnih krugova, pa su nova testiranja izvršena u vakuumu. Međutim, dobijeni su gotovo identični rezultati, za šta današnja nauka nema objašnjenje.
 
    Ispitavanje rada elektromagnetnog pogona obavljeno je u laboratoriji "Iglvorks" u Svemirskom centru "Džonson" u Teksasu, a celokupan rad na ovom projektu biće objavljen u naučnoj studiji.
 
    Klasični pogoni, uključujući avionske i raketne, rade po principu održanja impulsa, prema kome je ukupan impuls svih tela u svemiru nepromenljiv a centar mase bilo kog tela uvek se kreće istom brzinom sve dok ga neka spoljašnja sila ne pokrene.
 
   Ipak, napredna tehnologija uspešno odoleva savremenim zakonima fizike pa postoji velika verovatnoća da ovaj eksperiment uspe i dobije svoju upotrebnu vrednost u dugim kosmićkim letovima i komercijalnom avionskom putničkom saobraćaju.
 
    Ovo praktično znači da bi kosmički brod koji se uputio do zvezdanog sistema “Alfa Kentaur“, udaljenog 4,3 svetolsne godine, mogao da putuje brzinom od 9,4% brzine svetlosti i u tom slučaju bi vreme tranzita od Zemlje do ovog sazvežđa iznosilo samo 92 godine. Nasuprot tome, ista misija bi trajala desetine hiljada godina korišćenjem trenutnog hemijskog propoulzivnog sistema.
  
 
Putovanje kroz duboki svemir
 
 
     Konačan cilj je da se otkrije da li je moguće da svemirska letelica putuje konvecionalom brzinom kako bi postigla efikasnu super-luminalnu brzinu skupljanjem prostora ispred sebe i širenjem prostora iza sebe, stvarajući potisak nekoliko hiljada puta veći nego što je kod fotonske rakete.    
 

      Sve ovo liči na vazduhoplovno-kosmičku budućnost koja je već počela.